Ispočetka oprezno… Naizgled stidljivo… Prema mišljenju nekih i
preambiciozno, i uludo bacanje novaca… Iz naše perspektive sasvim
nevažno, jer smo mi tada imali sasvim druge probleme. To je bila Škoda
od 1991. godine kada su i pravno postali ravnopravni član “koncerna”. Od
tada je “koncern” od socijalističkog počeo praviti globalni brend.
Ali od Felicije, koja je zapravo malo “utegnuti” (socijalistički) Favorit, nije prošlo puno vremena. Od tada nije prošlo ni puno modela, tek šest-sedam, u različitim klasama i u dvije-tri generacije. Volkswagen je od tada sa nekoliko eksperimenata uspio što ni jedan drugi proizvođač nije – zabiti autogol i ugroziti vlastitu prodaju na nekoliko tržišta. Nema nikakve sumnje u to da je Škoda u modernoj eri napravila nekoliko ogromnih koraka i postala brend o čijim automobilima kupci sasvim ravnopravno razmišljaju kad kreću u kupovinu.
Definitivno je na nekim tržištima do nogu potukla italijane, pa zašto ne i francuze. Fabia, Octavia, Yeti… Već je prošlo nekoliko generacija, a prodaja ne jenjava, nego naprosto buja.
Tako se prije tačno 15 godina pojavio novi automobil. Nalik tadašnjoj Octaviji odavao je utisak da se radi samo o nešto dužem automobilu, ali ne i opremljenijem i luksuznijem. Onda su došle i druga, i treća generacije, a sve po redu bile su sve udaljenije od Octavije. Tako je stvoren Superb, koji već i po glasu i po stasu može parirati i evropskoj i japanskoj konkurenciji i to u punom kapacitetu.
No, kako je stupio na scenu, oduvijek su ga cjenovno upoređivali sa najbližom konkurencijom – obično sa Passatam, mada su bolji poznavaoci prilika komparativni krug nerijetko širili i na Mazdu 6, i na Peugeota 608, i na Opela Insigniju, i na Citroena C5 i na Renaulta Lagunu.
Ali uvijek, i to bez i jednog izuzetka, Superb je bio automobil koji je bio jeftiniji od svih drugih. Koliko je to dobro? Pa i nije s obzirom na klasu u koju se gurao. Cijena možda i igra presudnu ulogu u nižim klasama, ali u klasi (klasama) gdje je Superb, cijena igra veliku ulogu u imidžu.
Uglavnom, Superb je veliki trovolumen, ali nije konvencionalni sedan. I kod njega se, uostalom kao i kod Octavije, poklopac prtljažnika otvara zajedno sa stražnim staklom, pa ga možemo tumačiti “kvazi hatchbackom” ili takozvanim liftbackom. Time se djelimično anulira nemogućnost dohvatanja najudaljenijih predmeta u prtljažniku. Superb, inače, ima zapreminu prtljažnika od 625 litara i nakon podizanja poklopca, prtljažnik počinje zjapiti kao jama bez dna. Pitanje je, konačno, kome uopšte treba ovoliki prtljažnik? Superb definitivno nudi i ovu mogućnost – pored toga što je najprostraniji u putničkom prostoru u klasi, ima i najprostraniji prtljažnik u klasi. I to su definitivno dvije vrlo snažne reference sa kojima nastupa na tržištu.
Ostali oblici su u savršenom međusobnom skladu. Linije su oštre i precizne, a diskretni hromirani oblici poprilično lijepo stoje sa dominantno crnom bojom elemenata unutra. Zapravo, detalji u Superbu nisu previše različiti od onih u Octaviji, ali su u skladu sa ekspanzijom prostora drugačije došli do izražaja. Važno je, ipak, da prostora nikom ne može nedostajati. Čak će i najkrupniji pomicanjem sjedišta nazad pronaći poziciju za vožnju, dok će istovremeno i oni pozadi imati priliku za protezanje nogu. To je, zapravo, Superb, iako će, čini se, udobnije i lagodnije biti onima koji će uživati u obliku prednjih sjedišta. Malo će ostati nejasno zbog čega je stražnja klupa ostala kratka iako je prostora do naslona prednjih sjedišta čak i previše. Kako god, lijepo je izgledalo. I prostrano! Štaviše, paket opreme, koji je činio dezen ovakvih sjedišta, činio je stražnju klupu vizuelno takvom da se Superb činio četverosjedom.
Naš Superb sa 150 KS bio je u stanju do 100 km/h stići za samo 9 sekundi. To nije ni loš rezultat s obzirom na njegovih 1.605 kilograma mase. Istini za volju, ovakav automobil prvenstveno je namijenjen vožnji udobnim autocestama. Tu će pokazati raskoš svoje veličine i konstrukcije, pa ako hoćete, i motora. Opuštenije je uz tempomat koji će upravo na ravnim i dugim dionicama autoputeva imati puni smisao. Već na jako zavojitim bh. magistralnim cestama, ruka će vrlo često posezati za ručicom šesterostepenog mjenjača birajući stepen niže, na čemu će “insistirati” i pokazivač na tabli sa instrumentima. I to je softversko rješenje kojim su se potrudili da vožnju sugestivno učine što ekonomičnijom i efikasnijom. Štaviše, na velikom centralnom displeju moguće je izabrati opciju koja je u potpunosti posvećena onima koji cijene ekološko nastojanje proizvođača. Tu se krije mnogo opcija koje će grafikonom, ali i konkretnim podacima, sve vrijeme sugerisati vozaču koliko, zapravo, “smije” biti agresivan. Definitivno je sve drugačije “u brdu” gdje će se opterećen Superb malo i oznojiti, što je jasan signal onome ko cjenovno može dobaciti do verzije sa dodatnih 40 KS. E tad nikom neće nedostajati “zlatna rezerva” snage.
Naš Superb imao je i još jednu poslasticu – pogon 4×4! U njemu je sasvim novi sistem – Haldex spojnica pete generacije. Nema tu puno mudrosti za običnog korisnika. Ova spojnica “radi” samo onda kad je potrebno. Superb inače svu snagu u uobičajenim uslovima na cestu šalje samo preko prednje osovine, ali ako ustreba 90 odsto će otići i na stražnju osovinu. Senzori ABS-a, brojeći obrtaje svakog točka ponaosob, vrijedno će evidentirati i najmanju razliku u otporima ispod točkova i u skladu sa definisanim parametrima prema potrebi “aktivirati” i pogon na stražnjoj osovini. To je, recimo, u uslovima u kojima smo mi vozili Superba izuzetna pomoć. Cesta koja je pod snijegom, ili koja je čak mokra, počesto može biti opasna i vrlo problematična. Tada pogon na svim točkovima postaje nezamjenjiv. Iako su vršne performase tada djelimično anulirane, malo ko će posezati za maksimalnom brzinom. Ipak je važnije biti siguran na klizavoj podlozi za račun nekoliko km/h od maksimalne brzine. Također, varijante sa ovakvim pogonom imaju nešto manju zapreminu prtljažnika. To je logično, budući da se elementi transmisije (diferencijal i poluosovine) nalaze upravo ispod prtljažnika i “traže” svoj prostor. Dakle, u našem slučaju Superb je imao prljažnik od “samo” 584 litra.
Tekst i foto: proauto.ba
Ali od Felicije, koja je zapravo malo “utegnuti” (socijalistički) Favorit, nije prošlo puno vremena. Od tada nije prošlo ni puno modela, tek šest-sedam, u različitim klasama i u dvije-tri generacije. Volkswagen je od tada sa nekoliko eksperimenata uspio što ni jedan drugi proizvođač nije – zabiti autogol i ugroziti vlastitu prodaju na nekoliko tržišta. Nema nikakve sumnje u to da je Škoda u modernoj eri napravila nekoliko ogromnih koraka i postala brend o čijim automobilima kupci sasvim ravnopravno razmišljaju kad kreću u kupovinu.
Definitivno je na nekim tržištima do nogu potukla italijane, pa zašto ne i francuze. Fabia, Octavia, Yeti… Već je prošlo nekoliko generacija, a prodaja ne jenjava, nego naprosto buja.
Tako se prije tačno 15 godina pojavio novi automobil. Nalik tadašnjoj Octaviji odavao je utisak da se radi samo o nešto dužem automobilu, ali ne i opremljenijem i luksuznijem. Onda su došle i druga, i treća generacije, a sve po redu bile su sve udaljenije od Octavije. Tako je stvoren Superb, koji već i po glasu i po stasu može parirati i evropskoj i japanskoj konkurenciji i to u punom kapacitetu.
No, kako je stupio na scenu, oduvijek su ga cjenovno upoređivali sa najbližom konkurencijom – obično sa Passatam, mada su bolji poznavaoci prilika komparativni krug nerijetko širili i na Mazdu 6, i na Peugeota 608, i na Opela Insigniju, i na Citroena C5 i na Renaulta Lagunu.
Ali uvijek, i to bez i jednog izuzetka, Superb je bio automobil koji je bio jeftiniji od svih drugih. Koliko je to dobro? Pa i nije s obzirom na klasu u koju se gurao. Cijena možda i igra presudnu ulogu u nižim klasama, ali u klasi (klasama) gdje je Superb, cijena igra veliku ulogu u imidžu.
Uglavnom, Superb je veliki trovolumen, ali nije konvencionalni sedan. I kod njega se, uostalom kao i kod Octavije, poklopac prtljažnika otvara zajedno sa stražnim staklom, pa ga možemo tumačiti “kvazi hatchbackom” ili takozvanim liftbackom. Time se djelimično anulira nemogućnost dohvatanja najudaljenijih predmeta u prtljažniku. Superb, inače, ima zapreminu prtljažnika od 625 litara i nakon podizanja poklopca, prtljažnik počinje zjapiti kao jama bez dna. Pitanje je, konačno, kome uopšte treba ovoliki prtljažnik? Superb definitivno nudi i ovu mogućnost – pored toga što je najprostraniji u putničkom prostoru u klasi, ima i najprostraniji prtljažnik u klasi. I to su definitivno dvije vrlo snažne reference sa kojima nastupa na tržištu.
Ostali oblici su u savršenom međusobnom skladu. Linije su oštre i precizne, a diskretni hromirani oblici poprilično lijepo stoje sa dominantno crnom bojom elemenata unutra. Zapravo, detalji u Superbu nisu previše različiti od onih u Octaviji, ali su u skladu sa ekspanzijom prostora drugačije došli do izražaja. Važno je, ipak, da prostora nikom ne može nedostajati. Čak će i najkrupniji pomicanjem sjedišta nazad pronaći poziciju za vožnju, dok će istovremeno i oni pozadi imati priliku za protezanje nogu. To je, zapravo, Superb, iako će, čini se, udobnije i lagodnije biti onima koji će uživati u obliku prednjih sjedišta. Malo će ostati nejasno zbog čega je stražnja klupa ostala kratka iako je prostora do naslona prednjih sjedišta čak i previše. Kako god, lijepo je izgledalo. I prostrano! Štaviše, paket opreme, koji je činio dezen ovakvih sjedišta, činio je stražnju klupu vizuelno takvom da se Superb činio četverosjedom.
Naš Superb sa 150 KS bio je u stanju do 100 km/h stići za samo 9 sekundi. To nije ni loš rezultat s obzirom na njegovih 1.605 kilograma mase. Istini za volju, ovakav automobil prvenstveno je namijenjen vožnji udobnim autocestama. Tu će pokazati raskoš svoje veličine i konstrukcije, pa ako hoćete, i motora. Opuštenije je uz tempomat koji će upravo na ravnim i dugim dionicama autoputeva imati puni smisao. Već na jako zavojitim bh. magistralnim cestama, ruka će vrlo često posezati za ručicom šesterostepenog mjenjača birajući stepen niže, na čemu će “insistirati” i pokazivač na tabli sa instrumentima. I to je softversko rješenje kojim su se potrudili da vožnju sugestivno učine što ekonomičnijom i efikasnijom. Štaviše, na velikom centralnom displeju moguće je izabrati opciju koja je u potpunosti posvećena onima koji cijene ekološko nastojanje proizvođača. Tu se krije mnogo opcija koje će grafikonom, ali i konkretnim podacima, sve vrijeme sugerisati vozaču koliko, zapravo, “smije” biti agresivan. Definitivno je sve drugačije “u brdu” gdje će se opterećen Superb malo i oznojiti, što je jasan signal onome ko cjenovno može dobaciti do verzije sa dodatnih 40 KS. E tad nikom neće nedostajati “zlatna rezerva” snage.
Naš Superb imao je i još jednu poslasticu – pogon 4×4! U njemu je sasvim novi sistem – Haldex spojnica pete generacije. Nema tu puno mudrosti za običnog korisnika. Ova spojnica “radi” samo onda kad je potrebno. Superb inače svu snagu u uobičajenim uslovima na cestu šalje samo preko prednje osovine, ali ako ustreba 90 odsto će otići i na stražnju osovinu. Senzori ABS-a, brojeći obrtaje svakog točka ponaosob, vrijedno će evidentirati i najmanju razliku u otporima ispod točkova i u skladu sa definisanim parametrima prema potrebi “aktivirati” i pogon na stražnjoj osovini. To je, recimo, u uslovima u kojima smo mi vozili Superba izuzetna pomoć. Cesta koja je pod snijegom, ili koja je čak mokra, počesto može biti opasna i vrlo problematična. Tada pogon na svim točkovima postaje nezamjenjiv. Iako su vršne performase tada djelimično anulirane, malo ko će posezati za maksimalnom brzinom. Ipak je važnije biti siguran na klizavoj podlozi za račun nekoliko km/h od maksimalne brzine. Također, varijante sa ovakvim pogonom imaju nešto manju zapreminu prtljažnika. To je logično, budući da se elementi transmisije (diferencijal i poluosovine) nalaze upravo ispod prtljažnika i “traže” svoj prostor. Dakle, u našem slučaju Superb je imao prljažnik od “samo” 584 litra.
Tekst i foto: proauto.ba
Comments
Post a Comment